Kada Faruk Širbegović govori o uspjehu, ne govori o luksuzu, privilegijama i sreći. Govori o oskudici, disciplini, odgovornosti i radu. Govori o dječaku iz Gračanice koji je još u osnovnoj školi planirao porodični budžet jer je otac bio teško bolestan, a porodica živjela od male penzije. Upravo iz tog perioda nastala je filozofija života koju danas prenosi mladima: “Ne tražite izgovore da nešto ne možete, nego način kako možete.”
Gost podcasta Životna škola otvoreno govori o svom odrastanju, prvim poslovima, učenju na gradilištima i putu kojim je od studenta arhitekture stigao do osnivača jedne od najvećih građevinskih kompanija u Bosni i Hercegovini. Kompanije koja je izgradila više od 11 miliona kvadratnih metara prostora širom Evrope i Afrike.
Skromni počeci
– U osmom razredu sam morao planirati koliko nam treba za hranu, koliko za odlazak ocu u bolnicu i kako ćemo preživjeti mjesec, prisjeća se Širbegović. Upravo tada, kaže, shvatio je da mu je obrazovanje jedini put prema životu kakav želi.
Njegova priča daleko je od klasične poslovne biografije. Tokom studija živio je od stipendija, davao instrukcije kolegama i koristio svaku priliku da uči na gradilištima. Shvatio je da nije dovoljno završiti fakultet. Fakultet je samo temelj, a život je stalno učenje.
U razgovoru govori i o poduzetništvu koje opisuje kao život bez sigurnosti.
– Poduzetnik ne radi samo kad spava, a možda i tad sanja posao, kaže kroz smijeh Širbegović.
Doviđenja, hvala
Prisjetio se i najtežeg perioda u životu, ekonomske krize nakon 2008. godine, kada je morao donositi bolne odluke i smanjivati broj zaposlenih.
– To je meni najteži period u životu, iskreno rečeno, gore nego rat. 2008. godine počela je ta neka ekonomska kriza. Prvi prvi simptom je bio – nema investicija. Jednostavno banke ne plasiraju novac. I meni se tada posrećilo da mi se otvorila Libija i mi smo u martu 2009. već imali ljude u Libiji. Mi smo iznajmljivali zasebne avione da idu u Libiju da odvezu radnike i otišlo je dole 500-600 ljudi. Prema obimu posla smo slali ljude dole. I to je trajalo do 2011. godine. Onda smo morali ljude evakuirati. Imate te ljude, imate jednu empatiju prema njima. Najlošiji scenario je da im kažete: “Doviđenja, hvala”. Stvarno sam se četiri godine borio. Ne znam koliko me to koštalo u godinama života da ne kažem ljudima “Hvala, doviđenja”. A na kraju se taj scenarij ipak morao desiti. Na kraju sam to morao 2012. godine, priznaje Širbegović.
Posebno emotivno govori o ljudima, zaposlenicima i odgovornosti koju nosi vođenje velike kompanije. Ističe da nikada nije želio da radnici dolaze na posao “sa ciglom u stomaku”, zbog čega je godinama ulagao u edukaciju menadžmenta, komunikaciju i stvaranje zdravog radnog okruženja.
U podcastu se dotiče i porodice, odgoja djece, odnosa prema novcu, rada i disciplini. Otkriva zbog čega je insistirao da njegova djeca ne odrastaju u luksuzu, ali i zašto je uvijek smatrao da su znanje i karakter najvažniji kapital.
Govoreći o uspjehu, Širbegović kaže da je najvažnije ostati dosljedan sebi i imati hrabrosti donositi teške odluke. “Ko hoće, nađe način”, poručuje mladima.
