Suada Kapić pripada generaciji umjetnica i autorica čiji je profesionalni put nepovratno obilježen iskustvom rata u Sarajevu. Upravo iz tog iskustva razvila je dugogodišnji rad na prikupljanju svjedočanstava o životu u opsjednutom gradu, formirajući jedinstvenu arhivu koja danas broji oko šest hiljada ličnih priča i odgovora. Ideja je od početka bila jasna: Sarajevo kao neponovljiv slučaj, kao dokument života pod opsadom koji može poslužiti budućim istraživačima.
Kapić je glumica, rediteljka i scenaristkinja, ali i osnivačica prve nezavisne medijske kuće u tadašnjoj Jugoslaviji – FAMA. Godine 2014. pokrenula je FAMA metodologiju kroz projekat Škole znanja, unutar kojeg je nastala FAMA kolekcija. Riječ je o sveobuhvatnom arhivu koji tematizira rat, genocid i odnos prema tim iskustvima, ali kroz edukativni okvir. Kolekciju nastoji sačuvati izvan dnevne politike, kao trajni izvor znanja za generacije koje dolaze.
Umijeće življenja
Da se svijet nije razvio u smjeru rata i opsade Sarajeva, njena karijera išla bi smjerom novinarstva, ali sasvim drugog tipa.
Dragan Markovina je podcast U kontru čija je gošća Suada Kapić započeo pričom o inovativnom političkom šou “Umijeće življenja” kojeg je pokrenula 1991. godine, s Aleksandrom Tijanićem, Draganom Babićem i Mirjanom Bobić – Mojsilović kao voditeljima.
Bilo je zanimljivo čuti iz prve ruke koliko je s tom idejom bila ispred vremena, o tome kako su političari izgledali u tim razgovorima, kako tumači Tijanićev zaokret i je li se ikada kasnije čula s njim.
Pričali su o tome, kako ga Kapić nazva, „međuvremenu između prvih višestranačkih izbora i početka rata“. Zatim o prvoj okupaciji Grbavice 2. 3. 1992. godine koju je doživjela direktno, kada je izgubila oca zbog nemogućnosti dolaska hitne pomoći i kada je ubrzo nakon toga pobjegla u drugi dio grada te bila izbjeglica u svom gradu četiri godine.
– Dakle, 2. 3. 1992. moj tata je bio bolestan i ponoć je. Sestra me budi i kaže: “Tata, nije dobro, pao je u komu”. Ja nazovem hitnu pomoć. Dakle, sve dotle je normalno, normalna urbana atmosfera. Kaže meni ovaj iz hitne pomoći “Nema govora da vam dođemo”, ja mu kažem: “Jeste normalni? Pa doktori ste. Zašto”. “Pa vi ste okupirani”, kaže on meni. “Kako sam okupirana”, pitam ga – “Pa pogledajte kroz prozor” kaže on meni. I ja pogledam kroz prozor, noć je, ne vidi se dobro, ali ti vidiš sjene. Poslije se ispostavi da su te sjene bile sa fantomkama i oružjem. Ostali su dan i po i onda su se povukli. Moj otac je umro jer nisu došli iz hitne pomoći i ležao je u stanu dva dana, prisjeća se Kapić.
Logor
Nakon svega što se dešavalo u narednih mjesec dana odlučila je da ode sa Grbavice.
– Ono što sam doživjela tada i u aprilu, kada nam se sedam vojski izmjenjivalo ispred zgrade, nije mi palo na pamet da ostanem na Grbavici i to je najbolja odluka koju sam donijela. Sestra i ja smo pobjegle i došle na Ciglane. Uspjela sam ponijeti sinu žute tene i pasoš i to je sve što sam iznijela iz stana. A na Ciglanama muzika, sunce, niko pojma nema šta se događa na Grbavici. I tako sam naredne četiri godine bila izbjeglica u svom gradu, ističe Kapić.
Na Draganovo pitanje zašto niko s Grbavice nije htio pričati za njenu arhivu Kapić kaže da je vjerovatno jedan od razloga što je onima koji su ostali bilo preteško.
– Oni koji su bili na Grbavici neće da govore o tome. To je zapravo bio logor. Ne znam ni koliko je ljudi ubijeno na Grbavici, ne usuđujem se o tome govoriti jer ne znam. To je tema koju niko ne radi, navodi Kapić.
