Postoje bendovi koji se pamte po hitovima i oni koji ostanu u vremenu. Erogene zone, sarajevski sastav koji je obilježio jednu epohu, pripadaju ovoj drugoj vrsti – onoj koja se ne mjeri samo muzikom, nego osjećajem koji je ostao iza njih.
Gostujući u podcastu Opet Laka, Almas Smajlović, nekada frontmen Erogenih zona, a danas u svojoj solo priči, vraća se vremenu u kojem su rat, mladost i muzika bili jedno.
Kako kaže, u ratnom i poslijeratnom periodu nije bilo velikih planova ni strategija, već čista i iskrena potreba da se svira.
– Mi smo samo htjeli da sviramo. Da izađemo, da se družimo, da imamo žice na gitari. To nam je bilo dovoljno, kaže Smajlović.
Upravo u toj jednostavnosti krije se i duh Erogenih zona. Nastajale su u vremenu kada je oprema bila luksuz, a svaka svirka rezultat snalaženja. Smajlović se prisjeća jednog od prvih većih nastupa, koji je, kaže, ostao upamćen više po improvizaciji nego po perfekciji. Na koncertu u Rijeci, neposredno poslije rata, bend se suočio s realnošću onoga što znači izaći na veliku binu bez adekvatnih uslova.
– Nismo imali ništa. Oprema iz rata, stare žice… i meni pukne žica na basu na velikom stageu. To mi je bila veća trauma od samog rata, našalio se.
Ni ime benda nije nastalo planski, nego spontano, u atmosferi koja je pratila to vrijeme. Prisjeća se kako su, listajući časopise na jednom derneku, naišli na naslov koji će kasnije postati identitet benda.
– Bila je neka naslovnica, pisalo je “Erogene zone”, bio je dobar logo… i kad smo se pojavili tako, poslije je bilo glupo mijenjati, kaže.
Ipak, kako to često biva, ono što počne iz energije jedne mladosti, s vremenom se mijenja. Bez dramatike i bez naglih rezova, bend je polako ušao u fazu u kojoj je, kako kaže, sve postalo ponavljanje. Objašnjava da su u jednom trenutku prestali snimati te da je ostalo samo sviranje, što je, dugoročno, počelo gubiti smisao.
– Kad nema svježe krvi, to postane zamorno, kaže, dajući jednostavno objašnjenje za ono što je, zapravo, bio prirodan kraj.
Danas o Erogenim zonama govori bez distance, ali i bez potrebe da ih vraća. Jasno razdvaja tada i sada, naglašavajući da je riječ o zatvorenom poglavlju. Ta nova stranica podrazumijeva samostalni rad, ali i drugačiji odnos prema muzici. Za razliku od vremena kada je, kako kaže, bilo dovoljno imati gdje svirati, danas mu je važno da ima šta svirati – vlastite pjesme.
– Trebalo je vremena kako bih izgradio repertoar koji može nositi koncert, sada sam u fazi da mogu da sviram dva sata svojih pjesama, ističe.
Ipak, korijeni tog autorskog izraza sežu mnogo ranije. Prve muzičke impulse, priznaje, dobio je zahvaljujući starijoj sestri i njenoj generaciji, koja ga je uvela u svijet bendova koji su obilježili ovaj prostor. Upravo taj kontekst bio je presudan za njegovo usmjerenje.
Prisjećajući se prvog koncerta Azre, govori o utisku koji je ostao duboko urezan.
– Kad sam gledao taj koncert, meni je to bilo kao da sam na Wembleyju, kaže, opisujući koliko je taj doživljaj bio veći od stvarnih dimenzija prostora.
Godinama kasnije, imao je priliku dijeliti scenu s ljudima koje je tada gledao kao uzore. Među njima su i Tifa i Darko Rundek, s kojima je ostvario saradnje u okviru samostalnog muzičkog djelovanja.
Cijeli razgovor pogledajte i poslušajte ovdje.
