U društvu u kojem se granice između fikcije i stvarnosti sve češće brišu, izbor uloga prestaje biti isključivo profesionalna odluka i postaje pitanje odgovornosti. Popularnost negativnih likova, njihovo romantiziranje i pretvaranje u uzore, otvara dilemu s kojom se glumci neminovno suočavaju: gdje završava umjetnička sloboda, a počinje odgovornost prema publici.
Ta dilema prelama se i kroz razmišljanja Ivana Bosiljčića, gosta nove epizode podcasta Opet Laka, u kojoj sa Elvirom Lakovićem promišlja granice umjetničke slobode i odgovornosti.
– Trebalo bi da budemo svjesni kakav uticaj mi glumci imamo kroz ono što igramo, ali ako svi glumci odbijaju da igraju negativce, ko će ih onda igrati? Problem je u tome što ih naša kultura ima običaj popularizirati, kaže Bosiljčić.
Upravo zato, za njega nije presudan sam izbor takvih uloga, već način na koji su oblikovane.
– Važno je da negativac na kraju ima pokajanje, kaže, navodeći kao primjer scenu iz serije Južni vetar, u kojoj je, kako ističe, pokajanje liku koji tumači Miloš Biković, dalo dubinu i ljudskost. U suprotnom, upozorava, ostaje rizik da se nasilje i destrukcija pretvore u poželjan obrazac ponašanja.
Taj odnos prema likovima Bosiljčić vidi kao odraz šire promjene u vrijednosnom sistemu. Smatra da se kod mlađih generacija ponovo javlja potreba za jasnim moralnim orijentirima, nakon perioda u kojem su se destruktivni obrasci ponašanja često predstavljali kao poželjni.
– Čini mi se da se viteštvo vraća, kao da se ovo drugo izgustiralo. Vidim po svojoj kćerki i po mladima generalno da su im balavanderi smešni, a da se svi utišaju pred nekim džentlmenom, kazao je Bosiljčić.
Upravo ta potreba za jasnim vrijednosnim uporištima, smatra, objašnjava i dubinu povjerenja koje publika ima prema likovima koje gleda na ekranu. Koliko to povjerenje može biti snažno, shvatio je kroz svoju ulogu u seriji Ranjeni orao.
– Moj junak je doživeo nesreću i u toj nesreći izgubio nogu, prisjeća se.
Sama scena, tehnički, bila je jednostavna – rupa na krevetu, kroz nju provučena noga, međutim, reakcije publike pokazale su da granica između ekrana i stvarnosti lako nestaje.
– U nedelju je emitovana epizoda, a u ponedeljak sam hodao centrom Beograda. Ljudi me prepoznaju i prvo pogledaju u nogu, pa gore. Stari, mladi, intelektualci, prodavci kokica, bez razlike, priča Bosiljčić te postavlja jasno pitanje – ako je to refleks, kako onda da glumci ne biraju šta igraju, kada narod vjeruje u ono što vidi?
U širem društvenom kontekstu, problem manipulacije ne vidi prvenstveno kao posljedicu tehnologije, količine i vjerodostojnosti informacija koje ljudi konzumiraju, već kao unutrašnje pitanje savremenog čovjeka. Smatra da su ljudi postali podložniji manipulacijama onda kada su izgubili unutrašnji oslonac.
– Ljudi su počeli verovati u sve otkako su u sebi izgubili ono mesto prave vere, mesto duhovnosti, kaže Bosiljčić.
Za njega, duhovnost nije apstraktan pojam, već unutrašnja sposobnost razlučivanja i prepoznavanja manipulacije. U savremenom društvu, u kojem se stvarnost sve češće posreduje kroz ekrane i algoritme, upravo ta sposobnost dobija presudnu važnost.
– Uz AI i društvene mreže čovek više ne može verovati svojim očima. Mislim da živimo u vremenu kada će jedino merodavno biti naš duhovni vid, zaključuje.
Cijeli razgovor poslušajte i pogledajte na www.oslobodjenje.ba.
Prethodnu epizodu podcast Opet Laka u kojoj je gost bio Igor Šeregi možete pogledati OVDJE.
