Edis Mulalić jedan je od onih koji su uspjeli da svojim talentom, radom, predanošću i igrama za vrijeme aktivne karijere steknu status legende.
Početak rata je dočekao nastupajući za kadetsku reprezentaciju Jugoslavije, a potom je krenuo njegov put koji je bio neizvjestan.
Sa njim su nastupali dvojica momaka iz Jablanice, Hasan Salihamidžić i Vedran Pelić. Nakon odluke da se probaju vratiti u BiH ratne barikade su zaustavile upravo u Jablanici, a njegov život se nastavlja u porodici Pelić kod kojih je Mulalić boravio pola godine, jer nije mogao da se vrati u blokirano Sarajevo.
– Stigli smo u Jablanicu i mi dalje nismo mogli. Sve je bilo blokirano prema Sarajevu. Koristim priliku da se zahvalim ljudima u Jablanici koji su me odlično prihvatili. Otac od braće Tatar, je bio jedan od ljudi kojim se posebno moram zahvaliti. Hasan je počeo da radi u kafiću, a ja sam spavao kod Pelića i svaka im čast za sve što su uradili za mene. Vedran je imao sobu i ja sam je dijelio sa njim, a njegov otac Mirza se brinuo o meni kao o svom djetetu. Dobili smo kao neki poziv da idemo u Hajduk, ali je to zapravo bio samo poziv da izađemo iz BiH i da produžimo u Njemačku. U Sarajevo nisam mogao, bio sam dijete niko nije htio da me povede. Uputili smo se prema Splitu, dočekao nas je čovjek, tada nam je rečeno da idemo za Njemačku.
Nakon toga odlazi u Njemačku, gdje je prvo dobio priliku za probu u Uerdingenu, a potom je stigao i do ugovora sa Eintrachtom iz Frankfurta. Ono što je interesantno u tom periodu su ga vodili Dragoslav Stepanović, Klaus Toppmöller i Jupp Heynckes. U Frankfurtu je svlačionicu dijelio sa odličnim fudbalerima, a mnogi od njih su ostavili dubok trag u njemačkom i evropskom fudbalu.
– Došli smo gore u ekipu Uerdingena, imali smo vizu na sedam dana, bili smo na probi i morali smo se dokazati u tom periodu. Treći dan su nam rekli da možemo ostati. Dvije godine ugovor, 600 maraka plata, ostajemo u njihovom internatu. Išli smo u školu, popodne trening, sve je bilo na jednom papiru i morali smo to poštovati. Ali mene su naučili da budem vojnik, odan si tome, imaš disciplinu i nije mi teško padalo to, rekao je Mulalić i nastavio: “Rekli su nam da nas hoće Eintracht Frankfurt, mi smo otišli, a ja sam uspio da dođem do kapitenske trake nakon šest mjeseci. Vrlo dobra ekipa juniora, a ja sam postao kapiten. Nas trojica smo potpisali ugovore sa prvim timom. Stepi (op.a. Dragoslav Stepanović) je bio trener tada i dosta nam je pomogao, mi smo bili u toj U23 ekipi. Trenirali su me sjajni treneri i igrao sam sa sjajnim igračima. Tu su bili Maurizio Gaudino, Slobodan Komljenović, Antony Yeboah, Jan Furtok, Uwe Bein, Slobo Kresović, momak sa ovih prostora koji nam je puno pomogao, kasnije će doći Jay-Jay Okocha.
Dolazak u Sarajevo 1998. mijenja njegovu fudbalsku karijeru. Nakon razgovora sa Mišom Smajlovićem vraća se na Grbavicu, a debi ima u evropskoj utakmici protiv Kilmarnocka.
– Gledao sam ono finale, pun stadion, sjajna atmosfera. Tada sam svraćao u klub i Mišo mi je rekao hajde vrati se treba nam igrač na toj poziciji. Imao sam ponude iz Njemačke, ali je presudilo ta ljubav prema klubu i sve što sam prošao. Debi je bio protiv Kilmarnocka, škotski navijači, ostrvski fudbal, mislim da sam jedno sto lopti glavom izbio. Zapamtio sam trenutak kad sam napuštao teren. Vidim ljudi plješću, mislio sam da idu njihovi igrači iza mene, okrenem se vidim nema nikoga. Oni pljesak meni uputili i ja naravno njima zaplješćem. Sjetim se te i zadnje utakmice često, kaže Mulalić.
U najboljim godinama je stigao u klub u situaciji kada u Bosni i Hercegovini nije bila najbolja situacija, sa obzirom na sva dešavanja u godinama koje su prethodile povratku.
U prvoj sezoni na Grbavici osvojio je i prvi trofej, kada su u Superkupu savladali Sarajevo rezultatom 4:0, sa ekipom koja je gotovo cijela ponikla u omladinskom pogonu plavih.
– Ekipa koja je osvojila titulu malo se razišla, neki igrači su otišli, mi smo se tražili malo i došao je taj Superkup. To mi je bio prvi trofej sa Željom. Bila je ljepota vidjeti sve te momke koji su ponikli u klubu. Devet igrača je poniklo na Grbavici, Kurt i Burek su kasnije došli. Dobra ekipa bila, čista Željina ekipa, koja je prošla kroz sve generacije u klubu, priča Mulalić.
Za Željezničar ja nastupio na ukupno 323 službene utakmice, što ga svrstava na peto mjesto po broju nastupa u klupskoj historiji. Samo je Dželaludin Muharemović po završetku rata ubilježio više nastupa od Mulalića.
– Da nisam ništa u životu uradio, broj utakmica mi niko ne može uzeti. Sedam titula, 323 utakmice u klubu koji postoji toliko godina. Mogu reći za mene šta god žele, da sam i ovakav i onakav, ali te brojeve mi ne mogu uzeti. Ispred mene su moj trener Rutko Saračević, Blagoje Bratić, Brane Jelušić i najbolji igrač Želje poslije rata Dželo Muharemović. Hoće li to neko cijeniti ili neće, to je njihov obraz. Bole me neke stvari kada to neko ne cijeni, pogotovo ovi neki novi koji dođu, priznaje Mulalić.
Po završetku karijere počeo je da radi u omladinskom pogonu Željezničara, osvajao je titule sa svojim ekipama, a potom je dobio priliku da kao trener predvodi seniorski tim.
– Bilo je jako teško preći iz igračke karijere u trenerski posao. Tada nisam shvatao Amara, a sada mi je jasno kakav je njegov naum bio. Sjećam se prvog treninga sa djecom. Njih 23 i ja stao ispred njih ne znam šta ću im reći. Sa vremenom sam učio i školovao se, imitirao trenere sa kojim sam radio. Vidjeli smo napredak, nakon toga prvak sa pionirima, potom sam prešao u juniore. Prvaci, osvojen kup, pa dupla kruna, govori Mulalić.
Rad sa seniorima i prvim timom za njega je bila obaveza, čast, ali i velika trauma za njega, s obzirom na sva dešavanja koja su se desila prilikom njegovih odlazaka. Plave je vodio na 66 zvaničnih utakmica.
– Prvi odlazak nisam mogao sebi doći dvije godine, a ovaj zadnji me drži i dan-danas. Ne znam šta pametno da ti kažem, pravda ili nepravda ili šta već. Boli čovjeka to. Ja sam odan kao cuko, kad mi nešto daš na povjerenje, ja ću izginuti, ali ću ispoštovati. Ja gdje radim to je Ral Madrid za mene. U Želji je to Real Madrid, sa svim ostalim što sam prošao sa klubom. Ja ne znam drugačije. Ja nisam foler, ako te gotivim ili ne gotivim ti vidiš na meni. Za men ej eto bilo veliko. Rijetko ko može reći da je u dva navrata sjedio na klupi Želje, rekao je Mulalić.
