Alen Škoro, ljubimac navijača tima sa Koševa, svojevremeno je bio proglašen za legitimnog nasljednika Safeta Sušića, najboljeg fudbalera Bosne i Hercegovine u njenoj historiji.
Nedavno je u produkciji MY TV emitovan film “Neispričana priča” u kojoj je Škoro govorio o svemu što mu se dešavalo na početku karijere. U prvom dijelu podcasta (IN)Direkt otkrio nam je zašto je zapravo šutio sve godine, ali i otkrio neke detalje o kojim nije govorio u godinama i decenijama iza nas.
Kako je sve krenulo
– Kada se to sve završilo, nisam htio da se te teme otvaraju, da se ponovo diže prašina. Htio sam da se to zatvori i da ja krenem dalje. U tom periodu mi se život promijenio preko noći. Bio sam junior, počeo da igram dobro i sve se nekako okrenulo u moju korist. Možda ja nisam bio ni spreman za takve stvari. Uvijek sam maštao o tom prvom timu i igranju, tako je zapravo sve i krenulo, kazao je Škoro.
Fudbalom se počeo baviti u Unisu iz Vogošće, gdje je živio do početka rata. Desetak dječaka iz ulice je krenulo da trenira, a među njima i Alen, koji je brzo dobio nadimak Sule, po legendarnom Safetu Sušiću. Mnogi od njih su odustajali, ali on nije htio, jer je sebe vidio kao fudbalera.
Početak rata u potpunosti je promijenio njegov život. Preselili su u Velešiće, a otac je nažalost odmah tokom 1992. godine izgubio život u odbrani Sarajeva, a on je osjetio potrebu da bude oslonac porodice, da na neki način pomogni majci i sestri.
Brzo odrastanje
– Morao sam brzo da odrastem i da se brinem o sestri i majci. Falio u tom periodu gdje je trebao da me zaštiti. Nisam imao oslonac tokom svih tih dešavanja oko moje karijere, kaže on.
U Sarajevo je stigao na selekciju i bio primljen. Iako je dobio “savjete” da ne ide jer tamo mogu igrati samo “babini sinovi”. Prvo je bio u sarajevskoj Bosni, a potom je otišao u Sarajevo i bio je poslan na selekciju u Fis, gdje su trebali da procijene da li je dovoljno dobar.
– Odlučio sam da idem. Bila je 1993. godina, došao sam na Koševo, ali su nam rekli da dođemo u Fis za desetak dana, da vide možemo li ostati. Bila je neka gumena lopta, nisi je mogao smiriti, ali to je bila suština probe, da vide možemo li je smiriti, da vide tehniku. Prošli smo, uspjeli i od 1993. godine sam postao član Sarajeva. Počeo sam kao napadač, ali su me s vremenom vratili na poziciju zadnjeg veznog. Kako su se treneri mijenjali, ja sam ostajao na toj poziciji, ispričao je Škoro.
Bajka
Debitovao je na utakmici protiv Gradine iz Srebrenika i to je detalj koji nikada neće zaboraviti. Toliku je tremu imao da je jedva uspio da stavi kostobrane. Od te utakmice krenula je Škorina priča u FK Sarajevo.
– Trener Agim Nikolić mi je dan ranije rekao da ću sutra debitovati za Sarajevo. Mislim da tu noć nisam spavao uopšte od uzbuđenja. Kad sam se zagrijavao, pozvao me Husref Musemić, koji je bio pomoćnik tada, ja sam jedva ubacio kostobrane u štucne. Te sezone Sarajevo je osvojilo titulu, ali ja se nekako ne smatram da sam je osvojio. Nije bilo ni slavlja, ni ničega. Poslije me sve vuklo da osvojimo titulu i vraćao sam se da bih osvojio trofej. Odbijao sam i ponude, smatrao sam se dužnim da im uzvratim za svu ljubav koju su mi dali, ističe Škoro.
Naredne sezone početak je bio kao iz bajke. Krenuo je da igra dobro, zajedno sa svojom generacijom, u koju nije ni bilo puno povjerenja. Dobre igre, gol u Tuzli, legendarni gol protiv Jedinstva iz Bihaća, “gurnuli” su ga u eter.
U prvom dijelu emisije Škoro je govorio o svom fudbalskom odrastanju, izazovima kroz omladinski period, odnosu sa navijačima, play-offu u kojem je izgubljena titula i ludilu koje je nastalo prilikom njegovog odlaska iz Sarajeva.
