U Bosni i Hercegovini 48 posto žena pretrpjelo je seksualno i rodno zasnovano nasilje. 84 posto slučajeva nasilja u porodici i intimnim vezama nikada se ne prijavi. 70 posto istraga slučajeva prijavljenih nadležnim tužilaštvima bude obustavljeno.
U novoj epizodi Oslobođene pričat ćemo upravo o toj temi, a naša gošća, čiji identitet, zbog njene sigurnosti i sigurnosti njene djece, nećemo otkriti, ističe da se nasilje u porodici ne dešava preko noći, to se dešava postepeno.
– Ne možete da shvatite kako se uopšte uvučete u takvu vrstu vrtloga. Ja sam osjećala jednu vrstu odgovornosti, kao da sam ja kriva za takvo ponašanje. Nisam mogla da prepoznam da se u stvari radi o nasilju, nego sam uvijek tražila krivicu u sebi. I naravno, ja sam osjećala i određenu vrstu sramote. Nisam željela da to iskomuniciram prema ljudima koji su u mom okruženju jer nisam znala kako će reagovati. O tome se jednostavno u našem društvu ne govori. Takve žene su stigmatizirane. Vi ne pripadate onoj savršenoj slici porodice i društva. I onda, ako vi na bilo kakav način istupate iz tih okvira savršenog društva, odnosno, savršene porodice, vi ste stigmatizirani, rekla je naša sagovornica.
Osim nasilnika s kojim žive, žene koje proživljavaju svakodnevno nasilje, nerijetko i dugogodišnje, boje se i sistema.
– Prijavljivala sam ga jako puno puta. I prije nego što se desilo to fizičko nasilje. Dakle, u svim tim situacijama gdje je on manifestovao verbalno nasilje prema meni, ja sam ga prijavljivala policiji. To je bilo, recimo, više od nekih 10-15 puta. Nikakav efekat nisam imala od tih silnih prijava koje sam pravila. Nisu poduzete nikakve konkretne mjere prema njemu, kazala je ona.
Kaže da je doživljavala da se, ono što ispriča policiji, na neki način banalizuje i minimizira.
– Uglavnom su me u policiji nastojali svaki put odgovoriti od tog nekog prijavljivanja i podizanja krivične prijave, uz objašnjenje da ja, u suštini, nemam neke osnove da ga prijavim, da sve to što ja govorim i nije toliko strašno koliko ja smatram da jeste, i da se, u principu, ništa neće desiti da riješi tu moju situaciju, istakla je.
Ipak, ono najgore je dolazilo poslije prijava.
– Svaki put kad bih napravila prijavu, protekao bi određeni vremenski period, dakle, ne bi reagovao odmah, ali nakon nekoliko dana bi ponovo manifestovao nasilje uz obećanja da će u budućnosti biti još gore i da nisam svjesna koliko mi gore može biti. Prijetnje su bile jako ozbiljne, u smislu da će me ubiti, da će ubiti moju djecu, da će ubiti sve koji su meni bliski, ukoliko mi samo padne na pamet da nastavim sa ovim što sam krenula, prisjetila se.
Da li zaista možemo prepoznati nasilnika i kako? Prema riječima Helene Bakić, psihoterapeutkinje koja se primarno bavi temom PTSP-a, najdominantniji signal je ljubomora. Ljubomora nije zdrava, nije znak ljubavi, niti znak da je nekom stalo do vas i da vas voli. Bakić ističe da upravo od ljubomore dolazi do zabrane druženja s pojedinim ljudima, kao i kontrolisanja žrtve – šta može da radi, a šta ne, kao i da nasilnike možemo pronaći u različitim profesijama i nivoima obrazovanja, i da to nije odrednica.
– U radu sa klijentima, stekla sam utisak da je predrasuda da obrazovani ljudi nisu nasilnici, baš suprotno. Osobe na nekim istaknutim položajima i u pojedinim profesijama nose jedan dio spektra poremećaja ličnosti ili se potpuno uklapaju u poremećaj. Ne smijemo zaboraviti da su najčešće ljudi iz grupe poremećaja ličnosti vrlo inteligentni, kaže Bakić.
Kako se „jedna od nas“ izvukla iz pakla porodičnog nasilja, kakve signale nasilnici šalju i kako prepoznati crvene lampice, pogledajte i poslušajte u novoj epizodi Oslobođene na svim našim platformama.
Podcast Oslobođena slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba.
Ukoliko ste propustili prethodnu epizodu Oslobođene u kojoj smo govorili o ženskom zdravlju, možete je pogledati OVDJE.