U novoj epizodi Oslobođene ugostili smo glumicu, aktivisticu, majku i suosnivačicu pokreta “Nisam tražila” – Nadine Mičić. S Nadine razgovaramo o stvarima koje se tiču svih nas, ali o kojima se rijetko govori naglas. Nadine s nama dijeli lična iskustva – od gubitka djeteta, kroz izazove majčinstva i baby bluesa, do toga koliko je važno koga biramo za očeve naše djece. Govorit ćemo i o tome kako je biti žena u svijetu glume u Bosni i Hercegovini, o borbi protiv patrijarhalnih predrasuda, o feminizmu, o podršci (ili njenom izostanku) iz profesionalnog i društvenog okruženja, ali i o tome zašto nikada nije odustala, čak ni onda kada je naišla na zid šutnje, osude ili negiranja.
Da li sloboda izbora počinje još u djetinjstvu kroz tihe, ali moćne odluke žena koje su nas odgajale? Prva lekcija feminizma, koju je Nadine naučila, nije došla iz knjige, već iz života – iz trenutka kada je njena majka, suočena s teškim brakom, odlučila da ode.
– Moj prvi susret s feminizmom desio se kad sam imala deset godina, iako tada nisam znala da se to tako zove. Moja mama je tada odlučila da izađe iz braka koji nije bio dobar i time mi je pokazala da imamo pravo da odemo kad više ne prija. Naučila me je da ne ostajemo u mjestima koja nas guše, čak i ako su ta mjesta nekad bila naša odluka. To je bio moj prvi, možda i najvažniji susret s idejom da žena ne mora da trpi. Feminizam u BiH mi je pokazao sve krajnosti: od žena koje me oduševe snagom, do trenutaka kad bih se najradije sakrila ispod kamena od stida i čekala da prođe, dok ne dođu neka bolja vremena nekih novih djevojčica i dječaka. Jednom mi je kolegica rekla da nisam zaposlena u javnoj ustanovi zato što sam “lajavo žensko”, jer talasam, jer pitam. A najgore je što patrijarhat ne nosi samo sistem, žena nosi patrijarhat na svojim leđima. Mi ga njegujemo. Njegujemo ga kroz osude na društvenim mrežama, kroz komentare, kroz prebacivanje krivice ženama koje su preživjele nasilje. Dok se to ne promijeni, neće ni društvo, ističe Nadine.
Iako su abortusi česti, o njima se rijetko govori. Nadine je u Oslobođenoj govorila i o svom iskustvu prve trudnoće, gubitku, tišini koja je uslijedila, ali i o novoj trudnoći koju je dočekala bez radosti, iz straha da se bol ne ponovi. Zašto žene i dalje šute o ovom iskustvu?
– Kada sam izgubila trudnoću, prva misao mi je bila da nešto nije u redu sa mnom. Bio je to šok. Srce je tek počelo da kuca, a onda je stalo. Tek tada sam čula da su i moja baka i moja majka imale slična iskustva, ali nikada se o tome nije govorilo. Shvatila sam koliko su te priče važne, jer fizička bol prođe, ali emotivna bol ostaje. Druga trudnoća došla je brzo, ali s njom i opreznost, radovala sam joj se tek nakon tri mjeseca, kada su testovi potvrdili da je sve u redu. Do tada, ta radost je bila na “odgodu”, kaže Nadine.
Nadine je danas majka troipogodišnjeg Kaja. Počeci nisu bili laki. S Nadine razgovaramo i o izazovima ranog majčinstva, fizičkoj iscrpljenosti, dojenju, odsustvu majke, osjećaju da gubi sebe, ali i o nježnosti koju svakodnevno pokušava da gradi sa svojim sinom. Dok ga uči da pred ogledalom ponavlja: „Ja sam siguran, ja sam hrabar“, istovremeno strepi nad njegovom ranjivošću u svijetu koji ne prašta osjetljivost. Ipak, najvažnija lekcija ostaje: „S djevojčicama treba nježno i polako.“.
Podcast Oslobođena slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.oslobodjenje.ba.
Ukoliko ste propustili prethodnu epizodu Oslobođene, u kojoj smo govorili o adolescentima, možete je pogledati OVDJE.
