Adolescencija je izazovan period kako za djecu, tako i za roditelje. A kako prepoznati da vaš adolescent nije dobro? U periodu odrastanja, tinejdžeri prolaze kroz brojne promjene, ali gdje je granica između “normalnog” ponašanja i potencijalnog znaka za uzbunu? Profesorica doktorica, Senija Tahirović, će nam u novoj epizodi Oslobođene dati korisne savjete kako da razvijete bolji osjećaj za emocionalno stanje svog djeteta, kako da prepoznate rane znakove problema i kada je vrijeme za razgovor i podršku.
– Važno je da roditelji pažljivo prate svoje dijete, posebno tokom adolescencije, kada je sasvim normalno da tinejdžeri žele provoditi vrijeme sami. Međutim, ako to osamljivanje postane prekomjerno i dijete izgubi interes za komunikaciju, druženje, školu ili aktivnosti koje je ranije voljelo, to može biti znak dubljih problema. Nagla promjena ponašanja, bilo kroz agresivnost ili povučenost, često ukazuje na unutrašnju borbu koju dijete možda ne zna drugačije izraziti. Promjene u spavanju, ishrani i raspoloženju su dodatni signali. Ključ je u tome da roditelji ne zanemare ove znakove, već da se trude razumjeti šta se dešava i da otvoreno razgovaraju s djetetom, kaže profesorica Tahirović.
U svijetu u kojem je nasilje postalo dio svakodnevice na ekranima, sve više djece ulazi u život bez sposobnosti da prepoznaju i imenuju vlastite emocije, a kamoli da razviju empatiju prema drugima. Emocionalna pismenost postaje ozbiljan izazov već u predškolskom uzrastu. O tome šta se dešava kada djeca odrastaju bez dodira s tuđim emocijama, ali i bez svijesti o posljedicama svojih riječi i postupaka, razgovarat ćemo sa profesoricom Tahirović koja svakodnevno radi s djecom koja ne znaju kako se osjećaju i ne znaju kakobol izgleda sa druge strane.
– Danas sve češće čujem djecu kako kažu: “Boli me briga.” kada nekoga povrijede. Pitam ih, kako se osjećao tvoj drug kad si ga udario? Kažu da ih ne interesuje, htjeli su to da urade. Djeca koja provode sate u virtuelnom svijetu, u igricama u kojima se nagrađuje ubijanje, uče da je bol nevažna, da ne postoji stvarna posljedica. Ako ne vidimo lice onoga koga smo povrijedili, ako ne znamo kako izgleda njegova patnja, ne razvijamo empatiju. To je ozbiljan problem jer empatija se gradi još u predškolskom uzrastu. A mi imamo generaciju koja ulazi u školu emocionalno nepismena, koja ne zna da prepozna ni sopstvene emocije, a kamoli tuđe, zaključuje profesorica Tahirović.
Vladimir Vasić je sociolog koji radi sa adolescentima kojima život nije bio lagan pa su otišli nekim drugim putem i završili u odgojno-popravnom domu. Njegove priče nas ne trebaju natjerati da se sažalimo, ali ne trebamo ni zatvarati oči pred odgovornošću. Njegove riječi nas trebaju natjerati da otvorimo oči prije nego što bude kasno. Da djecu vidimo dok još mogu da budu samo to – djeca.
– Ljudi očekuju da su svi ti adolescenti iz razorenih porodica. I jesu neki. Ali bio je jedan slučaj koji me slomio – momak iz funkcionalne porodice, roditelji na pozicijama, novac, ugled… Sve je imao. Samo ne ljubav. Učinilo mi se da je njegovo djelo bilo jedan veliki krik da ga primijete. Ne želim ni za trenutak da umanjim njegovu krivicu. To djelo je razorilo mnoge živote. Ali ako slušate te mlade ljude, shvatite da su mnogi od njih i ubice, i žrtve. Emotivno oštećena djeca, kaže Vasić.
Bilo je teških trenutaka, teških priča i teških emocija.
– Mladić osuđen za silovanje me pitao: “Kako možete da pričate sa mnom? Zar vam se ne gadim?”. Rekao sam mu: “Gadim se onoga što si uradio, ali ne gadim se tebe kao čovjeka.”. Ustao sam i zagrlio ga. Ne njegov grijeh – njega. I znaš šta? Imao sam osjećaj da ga je tada prvi put neko stvarno zagrlio, zaključuje Vasić.
Podcast Oslobođena slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.oslobodjenje.ba.
Ukoliko ste propustili prethodnu epizodu Oslobođene, u kojoj smo ugostili Tarika Filipovića, možete je pogledati OVDJE.
