Između Berlina, Ciriha i Sarajeva, Hana Ćurak gradi i akademski i javni prostor u kojem lično iskustvo ne ostaje izvan društvenog i političkog konteksta.
Istraživačica, producentica i doktorantica antropologije, te osnivačica feminističke platforme Sve su to vještice, kroz rad koji se kreće između univerziteta i digitalnih platformi, dosljedno se vraća istom pitanju – šta zapravo znači živjeti u društvu koje nikada nije do kraja izašlo iz vlastite prošlosti.
U tom smislu, Sarajevo u njenoj priči nije tek mjesto porijekla, nego prostor u kojem se prelamaju emocija, analiza i politička svijest. Grad iz kojeg je otišla i kojem se, kako sama kaže, stalno vraća, ostaje njena ključna referenca.
– Najviše na svijetu volim Sarajevo, to je za mene najinspirativnija okolina i okolina koja me najviše emotivno zanima, kaže Ćurak, odmah povlačeći granicu između grada i sistema u kojem on danas postoji. Jer, kako precizira, problem ne vidi u prostoru, nego u njegovom političkom okviru.
– Sarajevu ništa ne zamjeram, već cijeloj postdejtonskoj strukturi koja je nastala i osiromašila nas na svaki mogući način, objašnjava.
Iz te razlike – između onoga što grad jeste i onoga što je od njega napravljeno – izvodi i jednu od ključnih dijagnoza društva. Govoreći o posljedicama rata, ne kao zatvorenoj epizodi nego kao trajnom stanju, upozorava da živimo „u akutnom stanju poslijeratne traume, uslijed opsade i stradanja tolikog broja ljudi“, koje se, kako kaže, ne iscrpljuje u sjećanju, nego se nastavlja kroz svakodnevni emotivni naboj i društvene odnose.
Ipak, upravo tu nastaje paradoks koji Sarajevo čini prepoznatljivim. Trauma, prema njenom viđenju, ne vodi samo u zatvorenost ili paralizu, nego istovremeno otvara prostor za stvaranje, političko djelovanje i specifičnu vrstu društvene energije.
– Istovremeno postoji i jedan užasno veliki i snažan kreativni, politički prostor, ispunjen humorom koji se vrlo rijetko na drugim mjestima pronalazi, kao i neposrednošću ka životu, koja je neophodna za preživljavanje u takvim uvjetima, govori Ćurak.
U toj kombinaciji između bola i vitalnosti vidi ono što Sarajevo izdvaja i čini ga, kako kaže, „velikom posebnošću u Evropi“. To iskustvo, dodaje, nije prenosivo niti lako uporedivo.
– Ta vrsta duhovne snage nakon takve vrste pokolja je za mene nešto što nigdje drugo nisam uspjela da pronađem, ističe.
Iskrena je i kada je u pitanju život u Njemačkoj. Berlin, grad koji je dugo nosio reputaciju prostora slobode, u njenom iskustvu više ne izgleda isto.
– Sloboda koja je ljude privukla u Berlin nije više tako vidljiva i opipljiva, kaže, ukazujući na promjene koje su posljednjih godina postale sve očiglednije – od političkog zaokreta udesno do sve izraženijih društvenih napetosti.
Posebno ističe odnos prema manjinskim zajednicama, upozoravajući da islamofobija u Njemačkoj raste, dok se antisemitizam, u složenim političkim okolnostima, reflektuje kroz različite društvene linije.
O svemu detaljnije slušajte i gledajte u novoj epizodi podcasta U kontru sa Draganom Markovinom.
