Uloga Dražena Petrovića za mladog glumca Domagoja Nižića nije bila samo profesionalni izazov, nego i lična priča koja, kako sam kaže, počinje mnogo ranije nego što je dobio scenarij u ruke. Još kao dječak, gledajući vlastiti odraz u ogledalu, prepoznavao je sličnost s legendarnim košarkašem, ne sluteći da će se taj osjećaj godinama kasnije pretvoriti u ulogu koja će obilježiti njegov dosadašnji put.
– Ta slika mi je ostala urezana. Kao da sam tada već negdje vidio šta će se desiti, iako se glumom uopće nisam bavio u tom periodu, kaže Nižić.
Put do te uloge, međutim, nije bio ni brz ni jednostavan. Na kasting se prijavio bez velikih očekivanja, a tek nakon što je dobio povratni mail shvatio je da se radi upravo o ulozi Dražena Petrovića. Uslijedili su mjeseci rada i pripreme, koje danas opisuje kao rijedak luksuz u glumačkom poslu.
– Imao sam vremena da proučim sve – njegov život, pokret, način razmišljanja. Deset sati sam u autobusu proveo istražujući sve o njemu. Napravio sam vlastitu kronologiju i karakter i sve mi se to vratilo na prvi dan snimanja, govori.
Poseban fokus stavio je na fizičku transformaciju i način kretanja, nastojeći da lik ne ostane samo na površinskoj sličnosti.
– Radio sam na tome da tijelo automatizmom reaguje kao njegovo. Kasnije su mi govorili da sam “skinuo” njegov hod i to mi je bio znak da sam uspio u onome što sam htio, kaže.
Iako ga je publika prepoznala upravo kroz ulogu Dražena, Nižić ističe da nakon tog projekta nije imao kontinuitet na filmu.
– Ljudi te prepoznaju po toj ulozi i to je lijepo, znači da si napravio nešto što je ostalo. Ali realnost je da poslije toga nisam stao pred kamere. To ti pokazuje kako ovaj posao funkcioniše, iskren je Nižić.
U isto vrijeme, život van reflektora ostaje jednako važan dio njegove priče. Kako bi obezbijedio egzistenciju, radio je različite poslove, uključujući i vožnju Ubera, što je često izazivalo neočekivane reakcije.
– Ljudi uđu u auto, vide me u retrovizoru i bude im neugodno pitati. A meni nikad nije bilo neugodno. Radio sam sve što je trebalo. Moraš od nečega živjeti, jasan je Nižić.
Ta iskustva ne vidi kao odstupanje od profesije, nego kao njen sastavni dio u okolnostima u kojima glumci nemaju stabilan i kontinuiran rad u profesiji.
– Nije sramota raditi bilo šta. Treba da se stidi onaj ko ti nije dao posao u struci. Kako će neko reći da je glumac loš ili dobar ako nema priliku da radi, kazao je.
Upravo između tih krajnosti – velike filmske uloge i svakodnevnih poslova, Nižić danas gradi svoj prostor djelovanja, ostajući istovremeno vezan za teatar, radio i projekte koje sam pokreće.
Sve epizode podcasta Opet Laka slušajte i gledajte na www.oslobodjenje.ba .
