Amer Bekić, jedan je od onih koji su uspjeli tokom karijere osvajati Premijer ligu sa dva kluba, svojim golovima pomagati da klub za koji nastupa osvaja trofeje, a mimo terena plijeniti svojom skromnošću i jednostavnošću.
Fudbal je počeo trenirati u Slobodi, za koji je kasnije i debitovao u seniorskom timu, a svoju prvu seniorsku utakmicu obilježio je i prvi pogodak.
FK Sloboda
– Prošao sam sve selekcije u Slobodi i došao u prvi tim. Kada već imam priliku želio bih da pomenem i da se zahvalim Nevzetu Hasanbašiću i rahmetli Sakibu Malkočeviću. Za prvi tim sam debitovao kod trenera Vlatka Glavaša, protiv Drine iz Zvornika. Dao sam gol, prva utakmica i sve na Tušnju što mi je kao dječaku bio san. Vjeruj mi suza mi je sama krenula.
Igrao je u dresovima drugih klubova protiv Slobode i kako sam kaže nije mu bilo jednostavno vraćati se na Tušanj. Ipak kao profesionalac davao je svoj maksimum na terenu u dresu kluba za koji je igrao. U Slobodu se vraćao više puta, a kako sam kaže grad Tuzla i FK Sloboda zaslužuju puno više od pukih obećanja iz godine u godinu.
Tranzicija
Njegov fudbalski put mijenja odlazak u Zrinjski. U redove Mostaraca je stigao praktično iz juniora Slobode, a gledao ga je trener kojeg bi kako kaže preporučio svakome u tom “tranzicijskom” periodu.
– Igrali smo kod trenera Malkočevića završnicu juniorske lige i tada me gledao Slaven Musa i Zrinjski, koji su me doveli u Mostar. Odmah sam prebačen u seniorski tim. Imao sam sreću da sam imao trenera kao Musa, koji mi je dao puno povjerenje. Takvog trenera bih poželio svakom mladom igraču.
Nije mu bilo lako u tom periodu, jer je bio zaista mlad.
– Bilo mi je lakše jer sam imao cilj, htio sam da napredujem. Imao sam 18 godina, prvi put sam napustio kuću. Biti jak u glavi i imati cilj je neka formula, koja je meni pomogla da se snađem.
U Zrinjskom je stigao do titule prvaka, koje se kako kaže rado sjeća, jer na kraju svake karijere ostanu trofeji i titule. U prvom mandatu je bio u Mostaru tri godine, u drugom još godinu dana.
– Bila je to odlična ekipa, dobra imena, dobri igrači. Kada sam tek stigao nije to bilo toliko posloženo, ali u trećoj godini mog mandata, sve se složilo. Osvojila se titula i na kraju je to za mene i za ekipu jako bitno. Na kraju, ostaju trofeji i titule. Dobra klapa je bila. Barišić, Stojkić, Melher, Jakovljević, a trener je bio Branko Karačić.
Derbi
Jedan je od onih koji je igrao i mostarski i sarajevski derbi. Onaj derbi u Mostaru je malo drugačiji od sarajevskog.
– Osjeti se naboj u zraku i to je stvarno posebna utakmica u Mostaru. Sličan je sarajevskom derbiju, cijelu sedmicu je sve podređeno utakmici. Posebna utakmica za grad Mostar.
Imao je ponude iz Španije i Kine, ali se na kraju nije realizovalo. Prvo je ponuda bila iz Getafea, ali je tada odabran domaći igrač. U Kini je bio na pragu prelaska u redove Guangzhoua, a trener je bio Sven-Goran Eriksson. Ipak, i tu su se desili neke stvari i do odlaska nije došlo.
Nakon Zrinjskog stigao je u redove Sarajeva, sa kojim je također osvojio titulu prvaka BiH.
– Sezonu nakon osvojene titule sa Zrinjskim stigao sam na Koševo. I odmah te sezone smo osvojili titulu. Mi smo bili jedna odlična klapa, a sa klupe nas je vodio rahmetli Dženo Uščuplić. On je čovjek kojeg se sjećam samo po dobrom.
Sarajevski derbi, kako kaže, može ti donijeti “mir ili nemir”. Zavisi od konačnog rezultata.
– Poseban je osjećaj igrati u tom derbiju. Kada pobijediš imaš mir i možeš fino hodati gradom. Kada izgubiš obratno je. Nakon derbija je Sarajevo ili FK Sarajevo ili FK Željezničar. Pobjeda ti donosi da mirno šetaš gradom.
U svojoj karijeri nastupao je u Kazahstanu u redovima Tobola, u Indoneziji za Borneo, potom hrvatsku Opatiju, a danas nastupa za Radnik iz Hadžića u Prvoj ligi Federacije BiH. Paralelno je krenuo sa školovanjem za trenera, što znači da sebe vidi u fudbalu i nakon završetka aktivne igračke karijere.
