Da se ne zavaravamo, žene u sportu su u višestruko nepovoljnijem položaju kojeg karakterizira osjetna podzastupljenost na svim nivoima. Tek u kasnom 19. stoljeću žene su počele učestvovati u organizovanim sportovima. Ženski sport u Bosni i Hercegovini prošao je dug put, ali izazovi i dalje postoje, posebno kada je riječ o razvoju djevojčica i ulozi roditelja.
Upravo o tim temama govorila je fudbalerka i dugogodišnja reprezentativka BiH Aida Hadžić, koja i u četvrtoj deceniji života aktivno igra profesionalni nogomet. Ono što je neobično za nju je da iza sebe ima karijeru bez ozbiljnijih povreda.
Tajnu za karijeru bez povreda ne pronalazi u ranim, strukturiranim treninzima, nego u slobodnoj igri. Prisjećajući se djetinjstva, naglašava da je najveći temelj sportskog razvoja zapravo jednostavan:
– Mislim da je najbitnije da se dijete igra i da ima tu slobodu. Padneš, udariš se, to su startovi odrastanja i sporta. Uvijek kažu: „Nemoj udariće se dijete, nemoj da izlaziš, moraš ga gledat“. Pa ne moraš ga gledat. Igraš se, padneš, udariš se, ustaneš otreseš se i nastaviš dalje. To su startovi za sport. Mislim da je bazično baš igranje. Neka se igra i neka nauči pokrete poslije će mu značiti, govori Aida.
Pričala je i o tome kako se današnje odrastanje i treninzi razlikuju od onih koje je ona i njena generacija prolazili. Danas djeca od najranijih godina ulaze u sistem treninga, a prije samo dvije decenije rasli su bez infrastrukture, ali s ogromnom željom. Upravo ta razlika, smatra, danas stvara nove probleme.
– Sve te ozljede dolaze od načina života. Bitnije je ono van treninga nego na treningu, to je ono što utiče na uspjeh. Puno je tu faktora koji utiču, ali mislim da je glavni problem nebriga o sebi, ističe Aida.
Nije joj bilo lako da se kao djevojčica opredijeli za fudbal, koji je dominantno muški sport.
– Nisam ni bila svjesna da postoje žene koje igraju fudbal. Mislila sam da sam nenormalna, naopaka. Tu sam među tim među tim dječacima, igram se i eto, ja sam ta. U Travniku sam vidjela da ima još djevojaka koje se bave time. Ali opet nije mi do mozga dolazilo da ću ja nekad nešto trenirati i da će mi to biti posao. Nisam imala tačnu predstavu o tome i fudbal sam doživljavala kao igru, nešto što ja volim. Tako da tek kad sam došla u Sarajevo i vidjela da ima ozbiljan klub, gdje se radi, gdje imaš propise, pravila, imaš treninge. Tek tada nekako postajem svjesna da je to je li ozbiljna priča, ispričala je Hadžić.
Posebno upozorava na greške roditelja, koji često žele rezultate, ali nisu spremni na disciplinu koju sport zahtijeva. Ishrana, san i oporavak, kako kaže, važniji su od samog treninga.
– Roditelji puno očekuju od djece, a vrlo malo ulažu u ono što je potrebno van treninga, govori Aida i objašnjava da se treba povesti računa o ishrani, snu, screentime-u i mentalnom zdravlju djeteta.
Hadžić naglašava i važnost snage, posebno kod djevojčica, koje se često „štede“ zbog pogrešnih uvjerenja. Nema potrebe za štednjom. Pojasnila je da trening kao trening ne treba da se razlikuje, samo će performanse biti drugačije.
