U najnovijem izdanju podcasta U kontru sa Draganom Markovinom, gostovao je dramaturg Adnan Lugonić i govorio, između ostalog, o predstavi „Gradonačelnik“. Riječ je o komadu posvećenom legendarnom mostarskom gradonačelniku Mujagai Komadini, u režiji Dine Mustafića, za koji Lugonić potpisuje tekst.
Razgovor je otvorio niz složenih pitanja – od političke odgovornosti i kolektivnog pamćenja, do odnosa savremenog društva prema vlastitom naslijeđu. Lugonić Komadinu ne tretira kao statičnu historijsku figuru, već kao živi problem našeg vremena. Njegov tekst istovremeno je duhovit, slojevit i provokativan, nudeći pogled na Mostar iznutra, ali univerzalnim jezikom koji nadilazi lokalni kontekst.
Govoreći o Mostaru, Lugonić ga opisuje kao grad snažnih kontradikcija – mjesto oštrih, direktnih ljudi, ali i izuzetne topline.
– Svi ćemo mi proći, a Mostar će ostati, kaže Lugonić, izražavajući nadu da je duh grada preživio uprkos svemu.
Razgovor se dotakao i šireg društvenog konteksta Bosne i Hercegovine. Lugonić primjećuje da danas nisu najglasniji oni koji imaju šta za reći, već upravo suprotno, čime ukazuje na poremećen sistem vrijednosti u javnom prostoru. Generacijski jaz također je bio važna tema, dok starije generacije ostaju duboko vezane za historijske narative, njegova generacija, kako kaže, često želi živjeti neopterećena prošlošću. Ipak, priznaje da je taj diskontinuitet problematičan.
– Kao da smo neke stepenice preskočili, govori i pojašnjava da to otežava razumijevanje traumatičnih iskustava kroz koja je društvo prošlo.
Posebno snažan segment razgovora odnosio se na pitanje moralne odgovornosti i ratnih zločina. Lugonić otvoreno govori o nedostatku kajanja.
– Ne vidim da zločinci traže oprost, ističe Lugonić naglašavajući koliko je suočavanje s prošlošću i dalje nedovršen proces. U tom kontekstu upozorava i na opasnost površne katarze: „Lažni plač je lažni plač – ne folirajmo katarzu.“
Prema njegovom mišljenju, istinska katarza moguća je samo kroz istrajavanje u teškim temama, bez uljepšavanja i izbjegavanja.
Osvrnuo se i na historijske narative poput ideje bratstva i jedinstva, za koju smatra da je često prihvatana bez ozbiljnog preispitivanja.
U razgovoru je bilo riječi i o teatru kao prostoru za male, „nevidljive“ priče, o načinu na koji studenti danas percipiraju ratne teme i traume, kao i o novim teatarskim inicijativama u Sarajevu, uključujući Teatar 071. Lugonić naglašava važnost kontinuiteta u kulturnom radu.
– Kod nas sve što je dobro nema kontinuitet, govori Lugonić i dodaje da to vidi kao jedan od ključnih problema domaće scene.
Gostovanje Adnana Lugonića donijelo je promišljen i kritički pogled na društvo, historiju i ulogu teatra. Njegove riječi podsjećaju da suočavanje s prošlošću nije izbor, nego nužnost i da bez tog procesa nema ni istinske katarze, ni zdravog društva.
